Kada smo pohađali tečaj za nove roditelje i iščekivali našeg malog princa,jedno od najtežih predavanja bilo mi je ono o dojenju. Zaista,jedina stvar koje sam se bojala i koja mi je djelovala teže i od trudnoće i poroda je bila ta fama oko dojenja. Toliko puno raznih teških riječi, položaji, upale,krvave bradavice,beba koja ne želi sisati, možda nemaš prave bradavice, možda mlijeko neće doći… Najstrašnija riječ koju sam upamtila – mastitis, uz nju spominjanje antibiotika i slično. Iskreno sam se uplašila do suza.
Nakon svega kod kuće sam pogledala još dva puta Rodin film o dojenju i zacrtala si u glavi da ćemo mi u tome uspjeti. Negdje mi je u cijeloj priči ostalo u uhu da je jako bitno kada mi prvi put daju bebu u ruke nakon poroda,da odmah pokušamo namjestiti ga da uhvati bradavicu. Nekoliko trenutaka nakon što smo se upoznali zamolila sam sestru koja je bila prisutna da namjesti Davida ispravno da on povuče i jedva čekala osjetiti prvi put taj osjećaj. Kažu iskusni neonatolozi da beba u trenutku prerezivanja pupčane vrste osjeti najveću glad ikada u životu. On je zaista iz prve povukao. Kako tada,tako i danas… 6 mjeseci čarolije. Svaki obrok koji je do sada pojeo mu je stvorilo moje tijelo bez ikakvih poteškoća. Prvi mjesec je dobio 1700 g i narastao 9 cm. Niti u jednom jedinom trenutku nisam posumnjala u svoje mlijeko niti u svoje tijelo.
Nije baš uvijek bilo čarobno…
Na samom početku je bilo naporno, oporavljati se od poroda i biti non stop spremna nahraniti bebu. Još kada te gladna beba probudi 5-6 puta u noći… kada zaspete i ti i ona u nimalo prirodnom položaju,kada ne znam ni vrijeme ni na kojoj si planeti. Bilo je trenutaka kada je morao uskočiti kiropraktičar, jer sam se brutalno ukočila. Bilo je i bolnih bradavica i trenutaka slabosti. Tate u takvim trenucima puno znače. Mada se tate osjećaju u tom periodu potpuno beskorisno, jer beba većinu dana visi na mami i sisa, uvijek mogu uskočiti da skuhaju čaj, dodaju jastučić koji ćemo podmetnuti pod leđa, naliti vode u bocu ili jednostavno biti tu.
Dojenje u javnosti
Nije bilo lako niti suočiti se s javnošću i dojenjem. Kada želiš negdje ići,jer si već tjednima s bebom kod kuće, a moraš kalkulirati gdje ćeš i kada dojiti,jer neki ljudi nemaju obzira da beba mora jesti i da je to jednako njihovom žvakanju masnog bureka na javnom mjestu. Nevjerojatno je da zlobne poglede upućuju žene, dok muškarci uglavnom surađuju. Gotovo svi se ponude i pomoći, ako treba nešto dodati ili donijeti. Dojiti treba uvijek i svuda. Bebi ne treba ni na koji način uskraćivati hranu koje joj majčino tijelo proizvodi samo zbog zlih pogleda osobe koja nam ne predstavlja ništa u životu. Beba je sve, mislite na bebu. Svi drugi su nebitni.
Operacija izdajanje
Probala sam s izdajanjem naviknuti ga na flašicu,da se tu i tamo mogu odvojiti od njega… ne kako bi otišla u shopping centar,nego na pregled kod zubara ili kontrolu ginekologa. Nije uspjelo,bio je u čekaonici i kod ginekologa i kod zubara. S 5 mjeseci je počeo piti na čašu, a ja sam poklonila nekorištene bočice i sisače,a za drugu bebu ih neću niti kupovati. Izdajanje je strahovito dosadno i naporno. Meni je za vrijeme izdajanja često znalo biti slabo. U potpunoj posvećenosti bebi,još moraš naći savršeno vrijeme, kada bi se mogla opustiti kako bi se izdajala. Skidam kapu svim ženama čija beba ne sisa iz bilo kojeg razloga, a one se bez obzira na sve izdajaju. U mojim očima ste kraljice! U mojim očima to vrijedi duplo! Zaista mi je izdajanje bilo jako naporno, teško, dosadno i svelo se na samo nekoliko puta u krajnjoj nuždi.
Do kada planiram dojiti?!
Danas kada ga gledam kako je izrastao od male mrvice u dječaka od 6 mjeseci i 8 kg,preponosna sam na svoje tijelo koje mu je pružilo sve najbolje da naraste od 5 mm kad smo ga prvi puta uslikali do 8 kg. Često me pitaju do kada planiram dojiti?! Iskreno, tek mi je s 4 mjeseca dojenje postalo bezbrižno i prekrasno,a sada sa 6 mjeseci već imam bebu koja papa kašice i svaka 3 dana proba neku novu namirnicu. Voli papati na žličicu i svjesna sam da mu moje mlijeko više nije dovoljna hrana,a da mu je sisanje svakim danom sve više utjeha,a sve manje hrana. Nisam sigurna što odgovoriti… takvu dragocijenu hranu sa svim mojim antitijelima ne bih mu htjela ukidati,a odluku ću prepustiti njemu. Voljela bi da jutarnji i večernji podoj održimo do prve godine života. Kada dijete prohoda i ima već nekoliko zubi u ustima mislim da je vrijeme da se i mamino tijelo odmori i odvoji od bebe,jer beba više nije beba.
Mame koje ne doje
Svjetski tjedan dojenja nije samo za majke koje doje. On se obilježava jednako za sve mame koje su samo jedan dan dojile ili su željele dojiti,a nisu uspjele iz bilo kojeg razloga. Najbitniju ulogu na svijetu ste dobile, vi ste mama. Mama nije biti lako. Dojiti nije lako, a jednako tako nije lako ni pronaći odgovarajuće adaptirano mlijeko, prati i sterilizirati bočice, isprobavati razne sisače, prokuhavati vodu, voditi računa o količini, pa i osigurati novac kojim će se adaptirano mlijeko kupiti. Najbitnije činite – hranite svoje dijete.
Jednostavno je okrutno da mi kao društvo informiramo majke o svim dobrim stranama dojenja, a onda ne uspijevamo ponuditi im dovoljno pomoći i potpore kako bi uspjele ostvariti svoje ciljeve u vezi dojenja.
80% majki koje su rano prestale dojiti kažu da bi rado nastavile i osjećaju da bi i uspjele da su dobile bolju potporu (prema Public Health England). Prestrašno je da stotine i tisuće majki razočarano. Budući da mnoge majke osjećaju vrlo stvarnu tugu pri prestanku dojenja i da je najčešći uzrok smrti kod žena u prvih 12 mjeseci nakon poroda samoubojstvo, vjerujem da je pravedno reći da to čak ubija žene.
Jedan od najštetnijih rezultata manjka potpore u vezi dojenja je da majke ostaju bez emocionalne potpore kad im dojenje ne ide po planu. Nemaju nikoga da ih zagrli, da im pripremi šalicu čaja, komadić kolača, da ih ohrabri da nemaju razloga osjećati se krivima. Da im kaže ako su sposobne pogledati si u oči i znati da rade najbolje što mogu u svojim okolnostima, da je to najviše što itko ikad može učiniti i da ih to čini divnom majkom. Nemaju nikoga da im kaže da budu ljubazne prema sebi i da si daju vremena za tugu. Da im kaže da se mogu sklupčati na kauču s čokoladom i Netflixom na nekoliko dana, ako tako žele. Od njih se očekuje da samo nastave dalje, da prebole, nije toliko bitno. I tako taj bol, gubitak i tuga nikad ne dobiju priliku zacijeliti.
I točno to je razlog zašto je taj tjedan toliko važan. Jer svaka majka koja je ikad htjela dojiti svoje dijete, na sat, tjedan, mjesec, godinu ili duže, zaslužuje adekvatnu pomoć i potporu da uspije u toj namjeri. I majke koje u toj namjeri nisu uspjele zaslužuju adekvatnu emotivnu potporu kako bi preboljele. Znam da u ovom tjednu posebno boli što niste dobili potporu koju zaslužujete, ali cilj ovog tjedna, razlog zašto smo glasne i urlamo s krovova je da bi svaka majka dobila praktičnu i emotivnu potporu koju zaslužuje. Da nijedna majka nikad više ne mora prolaziti tu bol.” Prevedeno sa Breastfeeding Berkshire
Drage mame, ne obazirite se na neprestana pitanja slučajnih prolaznika; “Dojiš li?”. Ljudi će prilaziti i koji vas znaju i ne znaju i bezobzirno vas pitati o tome. Dogodilo se i meni. Dok sam čekala muža ispred kabine za probavanje u jednom shopping centru. Žena mi se stvorila od nikud i pitala me “Zašto ne dojiš?!” U tom trenutku vadila sam bočicu s izdojenim mlijekom koju sam ponijela kao rezervu u slučaju nervoze. Moj odgovor je bio: “Da, hoćeš probat?!” ponudivši joj pritom bočicu.
Budite snažne i hrabre i podržite tjedan dojenja.
Ukoliko želite podijeliti sliku to možete na sljedeći način:
Odgovori